![]() |
AIKIDO - put harmonije i ljubavi - POVIJEST Osnivač AIKIDO-a, Morihei Ueshiba, je rođen 14. 12. 1883.
godine. Djetinjstvo mu nije bilo lako. Oca su mu često premlaćivati
zbog političkih razloga, pa se Ueshiba okrenuo borilačkim vještinama,
da bi mogao uzvratiti. Proučavao je više stilova "jujitsua". Duboko
ušavši u područje religioznog, spoznao je da ga vještine koje su se
tada izučavale, unatoč svojim fizičkim i borilačkim aspektima, ne mogu
zadovoljiti. Kombinirajući treniranje s religioznim i političkim idealima,
stvorio je moderni AIKIDO. Samo ime AIKIDO Ueshiba je svojoj vještini
dao 1942. godine. (do tada ju je nazivao "aikibudo" i "aikinomichi").
Svojih načela se držao cijeli život. Umro je mirno 1969. godine, nedugo
nakon što je izjavio: "Ovaj starac mora još vježbati i vježbati!" Gledano s tehničke strane, AIKIDO vuče korijene iz više stilova "jujitsua" (odakle se razvio i moderni "judo"), djelomično iz daitoryu-(aiki)jujitsu, kao i iz vještina mačevanja i duha. Može se reći da je AIKIDO preuzeo poluge i bacanja iz "jujitsua", a kretanje tijela iz vještina mačevanja i duha. Isto tako, važno je napomenuti, kako je mnoge tehnike Ueshiba sam osmislio. Ueshiba je bio pripadnik jedne od tzv. "novih religija Japana", Omotokyo. Omotokyo je mješavina neo-šintoizma i socio-političkog idealizma i njegov utjecaj je vidljiv u principima ove japanske vještine. Iako ne postoji unificirana AIKIDO filozofija, neke odrednice
su jasne svima koji su se ikad susreli s ovom predivnom vještinom. AIKIDO
nije način borbe da se neprijatelji poraze. Bit AIKIDO-a je harmonija, a
ne agresija. Najvažnije je razvijanje KI-a (unutarnja, vitalna snaga, mentalna/duhovna
energija). Jezgru gotovo svih filozofskih interpretacija AIKIDO-a čine dva
fundamentalna procesa: ZNAČENJE RIJEČI AIKIDO se sastoji od tri japanske riječi:
1.) AI: simbolizira harmoniju. Znači biti u harmoniji s nečim. Donje linije simbola predstavljaju usta, ili otvoren lonac, dok gornje tri predstavljaju poklopac. Ova kombinacija simbolizira dvije stvari koje se nadopunjavaju, kao lonac i poklopac, ili čep u boci.
2.) KI: duh, snaga, energija. Ki se smatra energijom univerzuma, prisutnoj u svim stvarima. Gornje tri linije na simbolu predstavljaju oblak pare koji se diže iz lonca kipuće riže s poklopcem i drškom. Križ u loncu predstavlja stabljiku riže sa četiri zrna. Sve zajedno simbolizira dim, dah, duh. Ovaj japanski simbol originalno potječe od starog kineskog znaka za Q, paru, koji se sastojao od elemenata koji su simbolizirali Sunce i vatru, kao izvore pare.
3.) DO: put, način. Simbol predstavlja kosu ili ljudsku glavu i noge koje hodaju stazom. Iako označava put, do predstavlja i način života. Tako i AIKIDO, put harmonije, može biti tjedna zabava, a može biti i način života. O VJEŠTINI AIKIDO primarno nije sistem borbe kao takve, već veću pažnju posvećuje samokultiviranju i usavršavanju. AIKIDO nema turnira, natjecanja, niti sparinga. Za razliku od npr. KARATE-a, on nema sportski karakter i to mu daje otvorenost i snagu koju ne posjeduje niti jedan borilački sport. Poznato je da kontrola udaraca koju karataši moraju posjedovati, gotovo redovito uzrokuje poraze u full-contact borbi. Borilačke vještine se vježbaju u svom izvornom obliku i s velikom pažnjom, što im daje puno veću praktičnu primjenu, iako je proces učenja duži i mukotrpniji. AIKIDO natjecanja ne bi niti bila moguća, zbog opasnosti od ozbiljnih povreda, koje bi vrlo lako mogle uzrokovati trajni invaliditet. U principu vrijedi pravilo da, u realnom svijetu, čovjek se na kojem se napravi jedan-dva AIKIDO zahvata, više neće biti u stanju dići. AIKIDO je prvenstveno zamišljen kao obrana od više protivnika i kao takav se i vježba. Tehnike se uglavnom sastoje od odgovora na napad mačem ili nožem iako se više pažnje poklanja raznim linijama napada nego samim oružjem kojim se napada. U AIKIDO-u se posebna pažnja posvećuje razvijanju percepcije prostora i nevezanju za tehnike. Rijetko da će se bilo koja tehnika moći upotrijebiti u realnoj borbi u onom obliku u kojem se radila na treningu. Opuštenost i percepcija okoline mogu puno više pomoći nego slijepo držanje za određene tehnike. Za AIKIDO kažu da je vještina kretanja čiji cilj nije poraziti protivnika, već postići harmoniju sa cijelim Univerzumom. TRENIRANJE AIKIDO se počinje vježbati čim se uđe u dojo. Običaj je nakloniti se pri ulasku i izlasku iz dojoa. Na početku treninga slijedi naklon u seizi (japanski tradicionalni način sjedenja), što ne predstavlja nikakvo idolopoklonstvo, već usmjerenost svih prisutnih istom cilju. Prije službenog početka treninga potrebno je odvojiti par minuta, koje ćemo provesti u seizi, u tišini spuštajući um u "točku" i tako pripremiti um za trening. Četiri osnovna koncepta u AIKIDO-u su: 1) Držanje točke: "Točka" je težište tijela koje se nalazi u donjem abdomenu u predjelu gdje prestaju pokreti dijafragme pri dubokom disanju. U AIKIDO-u svoju svijest spuštamo u točku i cijelo vrijeme, bez obzira što radili održavamo harmoniju unutar nas samih. Čak i kad nekada moramo um odvesti negdje drugdje (iza ili ispred nas), nikad ne gubimo osjet točke. 2) Težina dolje: Osnovni problem kod mnogih ljudi je što podižu ramena prema gore, što podiže težište tijela i čini ga puno nestabilnijim. Što je težište bliže zemlji, stabilnost je veća. AIKIDO smatra da su niži ljudi stabilniji, jer je njihovo težište bliže tlu nego što je to kod viših ljudi. Drugi aspekt ovog koncepta sastoji se u osjećaju težine koja nam poteže udove prema tlu. Takvu ruku je mnogo teže podići, nego ruku koja nije vođena s tim osjećajem. 3) Ekstenzija: Ovo je još jedan koncept uma. U AIKIDO-u potoji
test nesavitljive ruke koji se sastoji u sljedećem: prvo ispružimo ukrućenu
ruku i onda je netko pokuša saviti, što redovito i uspije. Zatim zamislimo
da nam kroz ruku prolazi mlaz vode pod velikim pritiskom. Tada je ruku gotovo
nemoguće saviti. To je primjer ekstenzirane ruke. 4) Opuštenost: Ukrućenost je bila pogubna kod testa nesavitljive ruke, ali je ona mnogo opasnija u realnoj borbi. Ako nam je ruka ukrućena, protivnik miče naše cijelo tijelo mičući nam ruku. Osim toga, ljudi trgaju dio tijela koji je uhvaćen, što ih sigurno neće osloboditi protivnikovog hvata, već će mu samo dati vremena da dovrši napad. Isto tako, zlatno pravilo glasi: NE HVATATI!!! Nikad ne hvatati protivnikovu ruku, ili nogu, jer tako protivnik lakše osjeti naše namjere. Ovo se protivi ljudskom instinktu i potrebno je puno vremena da se u potpunosti ovlada ovim konceptom. Većina koncepata u AIKIDO-u su koncepti uma i kao takvi se puno teže usvajaju nego koncepti tijela. Puno je teže ne uhvatiti dolazeću šaku, nego napraviti polugu. Zbog svega toga je jedini put napredovanja u AIKIDO-u kroz uporan i kontinuiran trening. Sama prisutnost na treningu nužno ne garantira uspjeh, ali da bi se iole usavršile tehnike i principi AIKIDO-a, potrebno je vježbati najmanje dva puta tjedno. Važno je imati na umu da je trening kooperativan, nenatjecateljski. Svi koji treniraju su tu radi ostvarenja istog cilja, a ne da bi pokazali da su bolji ili lošiji od nekog drugog. Posebna pažnja u dojou se posvećuje zaštiti od povreda. Samo jedan zahvat može od napadača napraviti invalida, ili čak prouzročiti smrt i bitno je da se instruktorove upute uzimaju zaozbiljno. Pored tehnika i vježbi disanja, AIKIDO poznaje i kate (niz tehnika koje se izvode u komadu i predstavljaju dogovoren napad od strane više zamišljenih protivnika) ili treniranje sa štapom (jo), nožem (tanto) ili mačem (bokken). Ima više razloga zašto se u AIKIDO-u trenira i s oružjem. Kao prvo, mnogi AIKIDO pokreti i kretanje su nastali iz klasičnih vještina borbe s oružjem, u prvom redu borbe s mačem (naročito napadi). Zbog toga, napadi rukom mogu izgledati sporo i neefikasno nekome tko se bavi karateom, ili boksom, ali napad nije niti cilj koji se u AIKIDO-u želi postići. Zatim, vježbanjem sa oružjem učenici razvijaju osjećaj za distancu (maii). Vježbanjem sa različitim tipovima oružja učenici dobivaju smisao za maai i timing (pravovremeno reagiranje) što je krucijalno i za borbu bez oružja. Osim toga vježbanje kata s oružjem pomaže u razumijevanju osnovnih principa AIKIDO kretanja. Konačno, treniranje s oružjem je dobar način za učenje principa linije napada i obrane. Sve AIKIDO tehnike počinju s micanjem s linije napada, i uspostavljanjem linije obrane, pa je dobro poznavati te linije. AIKIDO DANAS Nakon Ueshibine smrti, njegovi učenici su nastavili pronositi AIKIDO po svijetu. Kako je Ueshiba podučavao, ne samo gole tehnike već i filozofske i simboličke principe, svatko ih je shvatio na svoj način i došlo je do grananja AIKIDO-a u stilove. Klasični AIKIDO se i danas vježba, a karakteriziraju ga tvrde tehnike. AIKIKAI je jedan od klasičnih AIKIDO stilova. Mnogi stilovi imaju za cilj onesposobiti protivnika. KI AIKIDO je najsofisticiraniji stil AIKIDO-a, koji posebnu pažnju poklanja KI vježbama, vježbama uma i osjetu protivnika. Za vježbanje ovog stila je potrebna ljubav prema AIKIDO-u kao vještini, i oni, koji su došli trenirati isključivo kako bi se naučili boriti, brzo odustanu, ili pređu na AIKIKAI. Ukoliko se odlučite baviti ovom divnom japanskom vještinom, u Zadru su ljudi koji su glavni za KI AIKIDO u Hrvatskoj je dojo u Zadru: Vertousek Nenad U Zagrebu možete vježbati KI AIKIDO na Fakultetu za fizičku kulturu (KI AIKIDO DRUŠTVO ZAGREB) i na Sopotu , u dvorani u Građevinskom školskom centru (KI AIKIDO DOJO ZAGREB). AIKIDO je jedina vještina koja, uz veliku borilačku vrijednost, nudi koncept pomirenja među ljudima i harmonije čovjeka sa cijelim svemirom. Sensei Kenjiro Yoshigasaki je jednom rekao:
Dodatne informacije možete naći na službenim stranicama KI AIKIDO DOJOa Zagreb, a za dublje proučavanje preporučujem www.aikiweb.com
|
||